Listovi velikog stabla

„Pojam čuda Chesterton ne proširuje na postojanje svega što postoji. To kako se sve oko čovjeka razlistava, kako eksplozivno raste, kako vene i umire, kako se pali i gasi u nedoglednim amplitudama zvjezdanog ritma od milijun i milijun milenija, spram čega sitna ljudska vremenska mjera nestaje kao titraj krila umiruće muhe koja zvrnda u kasnoj jeseni, kao ovoga trenutka tu, oko ovog mog stola, dok ovo pišem, a od džamije stiže čitava jedna kolona teških kamiona, sve to za Chestertona nije čudo. Pojam čuda sveo je isključivo na Eleazarovo uskrsnuće: ustane li netko iz vlastitog groba, to je čudo, a ostalo sve je mutna materija.“ To je sukus promišljanja Miroslava Krleže o Gilbertu Keithu Chestertonu u eseju Chestertonova knjiga o ortodoksiji. I sudeći po Krležijani, hrvatski se književnik ne jednom doticao ovog engleskog književnika, čiji je 150. rođendan obilježen 29. svibnja ove godine. Neću zalaziti u srž Krležine kritike Chestertona jer ona zahtijeva podrobnije istraživanje i, shodno tome, znanstveni pristup i izričaj. Jedino što mogu zaključiti na temelju gornje natuknice jest to da je Krležina kritička strijela promašila svoju metu.

Engleski novinar, pisac i mislilac Gilbert Keith Chesterton (1874–1936) za života je objavio stotinjak knjiga / Izvor Wikimedia commons

Engleski novinar, pisac i mislilac Gilbert Keith Chesterton (1874–1936) nije bio teška meta za gađanje. Bio je krupna pojava u tjelesnom smislu. Uvis se protezao oko 190 centimetara, dok je težinom u jednoj prilici obuhvaćao čak 120 kilograma. No koliko god njegova fizička veličina dosizala anegdotalne razine – zbog čega se šalio na vlastiti račun, jednom rekavši kako je veliki kavalir jer u autobusu damama može ustupiti dva mjesta odjednom – njegov literarni opus veličinom i kvalitetom poprimio je epske razmjere.

Novinar, književnik, mislilac

Chesterton je za kruh zarađivao kao novinar, ali njegov stvaralački genij nije se zadržao samo na toj profesiji kojom se napose dičio. Za života je objavio stotinjak knjiga i napisao nevjerojatnih 8000 eseja. Okušao se u svim rodovima i književnim žanrovima: od epike (Balada o Bijelom konju), lirike, filozofije (Pravovjerje i Heretici), teologije (Sv. Franjo Asiški, Uskrsnuće Rima, Zdenac i pličine), književne (Viktorijansko doba u književnosti) i likovne kritike (G. F. Watts, William Blake), književne biografije (Charles Dickens, Geoffrey Chaucer), ekonomije (Upute za normalan život, Utopija lihvara), etike i politike (Što ne valja sa svijetom i Eugenika i druga zla), povijesti (Vječni čovjek), do krimića (iznimno poznate priče o detektivu velečasnom Brownu) te fantastičnih i inih romana i priča (Čovjek koji je bio Četvrtak, Napoleon od Notting Hilla).

Na sceni se pojavio početkom 20. stoljeća u doba edvardijanske kulturne krize i u svom je pisanju nasljedovao ponajbolje majstore engleskoga pera, ugledavši se prije svega na autore poput „engleskog Sokrata“ dr. Samuela Johnsona, Charlesa Dickensa, Johna Ruskina i Roberta Louisa Stevensona. Na toj tradiciji je odrastao i ona mu je pomogla izvještiti stil tako da bude popularan, privlačan i polemičan. Susljedno tome, zaključci mu postižu razinu mudrih, zabavnih i kratkih dosjetki i izreka, pravih malih naraštajima obljubljenih i pamtljivih pjesničkih filozofema. Bio je izrazito brza i postojana, istančana i odmjerena pera koje, jednom kad bi se tok misli pokrenuo, nije prestajalo pisati – osim suočeno s rubovima novina ili na granici života i smrti.

Kako je i o čemu pisao Chesterton?

Da bismo razumjeli Chestertona kao autora i prepoznali njegovu posebnost, potrebno je postaviti dva pitanja: prvo, kakvo je njegovo djelo; i drugo, o čemu je pisao. Chesterton je rekao kako je potpuno opravdano govoriti o svinji i binomnom poučku u istom kontekstu. U tom smislu kroz sva njegova djela prolazi istančana nit koja ih povezuje ma kako ona tematski ili žanrovski bila udaljena. Ta nit je žila kucavica koja od početka do kraja, od korijena do vrhova, hrani njegova djela i usustavljuje ih, premda to nije bila autorova nakana. Corpus njegova opusa stoga si možemo slikovito predočiti kao stablo. Listovi Chestertonova stabla predstavljaju sve što je on napisao kao novinar, što uopće nije malo jer je jedno vrijeme istodobno pisao za čak četiri londonska tjednika. Granje nadalje možemo zamisliti kao da predstavlja određene rodove i žanrove prema kojima je Chesterton usmjeravao svoju stvaralačku snagu. Poveće grane predstavljaju njegova kapitalna djela na određene glavne teme kojima se bavio, dok samo deblo stabla čini njegov magnum opus, svevremensko djelo koje je Krleža kritizirao.

Pravovjerje jednostavno predstavlja kvalitativni ključ razumijevanja Chestertonova stvaralaštva. U njemu donosi svoju filozofiju i nazor na svijet koje služi kao gradivo, gorivo i hrana. Tu prije svega govorimo o paradoksu i paradoksalnosti svijeta. Marshall McLuhan u predgovoru knjizi Paradox in Chesterton piše kako je Chesterton ponajvećma doprinio paradoksalnom ili analoškom načinu gledanja i razmišljanja. Ta analoška spoznaja jednostavno označava pronalaženje smisla onkraj promjenjive pojavnosti te povezivanje naizgled nepovezanih, apsurdnih stvari. Hilaire Belloc u eseju On the Place of Gilbert Chesterton in English Letters ističe Chestertonovo korištenje paradoksa u obliku parabola, usporedbi, dosjetki s jedinstvenošću i neponovljivošću u povijesti engleske književnosti. Zbog toga je Chesterton i zadobio zavodljiv epitet Princ Paradoksa koji mu više stoji kao oznaka kakvog enfant terriblea budući da mu se prigovara kako se paradoksom koristi kao pukom igrarijom riječi. Ipak, sâm Chesterton je u eseju Apologija lakrdijaša istaknuo da se paradoksom koristi kao sredstvom kako bi: a) svratio pozornost s pojavnog na bitno; b) povezao ideje koje su poludjele i postale nepovezane i naizgled proturječne; te na koncu c) pokazao da su stvarnost i istina – paradoksalni. A temeljni paradoks upravo je potonji i to da, naime, svijet uopće postoji, da nije nužan te ipso facto neobičan. Zemlja je za Chestertona „zvijezda na kojoj živimo, a koju još nismo otkrili“, a ovaj svijet nije najbolji od svih mogućih svjetova pa čak ni najgori od svih mogućih svjetova – ovaj svijet, poentira on – jest „najbolji od svih nemogućih svjetova.“

Čuđenje kao uvod u zahvalnost

Na stranu što stvarno jest, paradoksalnost svijeta nije činjenica koja, tako reći, stoji sama za sebe. Poanta je da neobičnost svijeta pa onda i paradoks kao misaono i literarno sredstvo, pozivlju – da ne kažem izmamljuju – na čuđenje. U Autobiografiji Chesterton tvrdi kako je čuđenje ono što ga je održalo na životu (jer je kao mladić u doba nihilističkog fin de sieclea pomišljao o samoubojstvu), a zatim mu pružilo naočale da ide dalje i dublje sve do iskonske zahvalnosti. Čuđenje nije čuđenje koje je nepoznavanje uzroka, kao kod, na primjer, Tome Akvinskoga. Radi se o thaumazein, poetičkom čuđenju koje je ujedno divljenje što izaziva plemenite ocjene – a koje ponajbolje izražava stara hrvatska riječ ljubopitljivost. Zahvalnost nije samo zaboravljena vrlina, već i „najviši način razmišljanja“, ono čime dotičemo razloge i način stvaranja svijeta ni zbog čega – iz čiste ljubavi.

Začudnost i neobičnost svijeta odveli su Chestertona i na nevjerojatnu pustolovinu otkrivanja smisla, značenja i odnosa sviju stvari. Tako su i tričave sitnice veličanstvene, a velike stvari – čovjek, priroda, društvo – nalik su divu na čijem licu prebivamo. Posebnost onoga o čemu piše leži ne samo u širom otvorenim rukama kojima sve dočekuje, već i u tome što svaku stvar koju smo 999 puta pogledali, tisućiti put vidimo prvi put. I ne samo da svemu pristupa uz dužno (straho)poštovanje i divljenje, nego i s velikom dozom ozbiljnosti i borbenosti. Jedan od njegovih najboljih zaključaka sažimlje njegov misaoni, etički i umjetnički stav kada kaže kako se „umjetnost i moral sastoje u tome da negdje treba podvući crtu“. A sve što ima granice načinjeno je od čvrste tvari i s razlogom, što znači da se „ne smije rušiti ograda za koju ne znamo zašto je uopće postavljena.“

G. K. Chesterton bio je velik čovjek i autor i njegov utjecaj nimalo ne jenjava. Cijela plejada autora kojih je poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj, poziva se na njega ili razgovara s njime: od J. R. R. Tolkiena i C. S. Lewisa, do Evelyna Waugha, Sigrid Undset, Alana Wattsa i Josepha Ratzingera. Shodno je stoga završni sud o Chestertonu dati glasu tradicije, toj „demokraciji mrtvih“, koju se počesto ušutkava. Riječ prepuštam orijašu Ljubomiru Marakoviću koji je od naših glasova najbolje opisao Chestertona: „On je veliki borac protiv organiziranog materijalizma... velika moralna energija... sjajni rvač Gospoda Boga, lojalni, srdačni muž, prijatelj vina i opojenosti, bezbrižni, slobodni i veseli čovjek...“